PARALELE. številka 18. Sosed tvojega brega. Koper, 2014. május 31.
PARALELE številka 18 Sosed tvojega brega 2014 Koper, 2014. május 31
Vsi Naši sosedi v letu 2014 Milan Aničić Dragan Arsenijević Josip Bačić Elena Bulfon Bernetič Sonja Cekova Stojanovska Dušan Cunjak Miloš Djonović Jure Drljepan Marie-Helene Esteoule-Exel Pepe Garcia Gonzalez Dijana Harčojćnana Cida Rica Hick Hova Kokanovic Katica Kopasić Ivan Krajnc Korponai Danica Zlatko Kraljic Marko Krezić Franjo Magaš Biljana Milovanovic Živak Željko Perović Sasikala Perumal Vinko Radović Piljagić Djordjo Mathias Rambaud Senada Smajic Jordánia Stavrov Milica Velic Stambović Veliz Stavović Veliz
finalisti leta 2014 Senada Smajić Ničija djeca Ničiju djecu ne možemo izgubiti. Ničija djeca se ne gube, jer znaju da im i kuća na svakom uglu i u prolazniku odmah prepoznaju stricta ili tetu. Nikad nećemo izgubiti ničiju djecu. Ničija djeca prije spavanja proučavaju zemljopisne karte ucrtane u kamenim svodovima mostova iz predgrađa, dok poput Aladina, što duha svoga iz lamp doziva, trljaju male kompase pod prslucima iz providno dauć se dovi koujus snoka iz providno dok. Ničijoj djeci i nadarenost snalaženja prirođena. Ničija djeca i kad žele ne izgube se jer smo im pomogli razraditi široku mrežu utabanih puteljaka: od predgrađa do centra s tezgama punim kojekakvih dobrota i vrteški oko fontana sa sićom žkoctija šimaćiša ziijaaija zaijaa nija, doista, imaju tu sreću 6
da u zaštićenim parkovima susreću samo džukele sa šeširićima preko oborenih ušiju što im poglede skrivaju dok mirno šeću s damama na kratkom lancu pa i ne strepimo više da im se išta lošije može desiti. Zbilja, ničiju djecu nećemo izgubiti. Ničija djeca se jednostavno ne mogu izgubiti jer smo im stvorili normalne uvjete za sasvim slobodan i siguran rast ma gdje god da su i u bilo kojem trenutku. 7
Kad si na dnu sam si korito u koritu tok uglavljen u toku i plač pod kapkom ne razlikuješ više kapi od rijeke svaka i more što sniježi u dubini se ne vidi pahuljice su anđelski leševi kapkom ne razlikuješ više kapi od rijeke svaka u more što dubini se ne vidi pahuljice su anđelski dimoko dimorsknele bijujoral vizki dimoko kapi dugo na dnu sam si čuješ svoje srce, što odjekuje kao topot osakaćenih pegaza, težinu zakržljalih krila osjećaš na prsnim kostima 8
odozdo zuriš u lakoću pačjeg hoda uz vodu (uvijek hodaju u paru, a uzlete s jatom) ne daju se tek tako uhvatiti u led kristalno jasne površine kad si na dnu samo pedalj dublje od drmusanine tjneius modo bezčine o drmusanine svjneius bi ti pokazala smjer toka osjećaš vuče te kao vlas, što će se sad pa sad sad otrgati od bola vlasišta i ne možeš ništa i volio bi, samo ne smiješ upitati se zašto si sve sličniji na kamenu ko toji ne sv hrptu volio bi, ali ne možeš odlijepiti se od sluzavog daha algi oko svoga vrata. 9.
Kerberske kapije Svako malo zaškripi poneka kapija što mrtve od živih razdvaja. Sem molitvom, sem preklinjanjem, a ni proklinjanjem se ne da podmazati. Cvilež nas prati i kad se kapija zalupi. Potom neosjetno kao ružino ulje iz venusćih lati s jekom hlapi. *** Kad smo dugo među humcima svakim dahom povijamo visszahozta i lopatice ugyanazon od sebe naprave humak na leđima. Zlatnim riječima nas dozivaju skamenjeni glasovi. Svi tvoji, moji naši su, na kraju krajeva i mi njihovi tu i tamo neka jeza se uhvati za drhtuljak kosti da se sav ukočiš kao štanga, nemoćna da se oslobodi tijela, što se kao zmija 10 oko nje sv
sve dok ne prepukne nešto iznutra da potom i ne znaš više da l tako zgrbljen suzama rosiš travu il ti trava rosom suzi tetvek ne znaš više da l pod busenjem tražiš dodir pokopanog zagrljaja il sebe u zagrlogjuodira pokira. *** Pred noć palimo svijeće. Oreol svijetlog kruga obasja krunicu. Odbrojavamo molitve. Punina voštanog plača klizi glatko kao oprost s jezika. Dogori u nama tik prije nego što se stopimo s tamom. U njoj smo samo svoji. Uz sve naše. 11.
Velimir Turk SAM SVOJ GOSPODAR brzo sam shvatio korake sitnih satova domaćeg i ne tuđeg krajolika ubrzao sam korak da vidim zadnji bljesak seoskih oranica a što sam mislio nisam vidio močvaru punu otpaliap krajolika ubrzao sam korj blasak vidjoj vidkoj vidim močvaru punu otpaliap miškų kišaznihama videó otpaliaph kišnihama kišnihama u vrhovima bjesnila kako dolaze onako kao da su pobjednici nekog svemirskoga rata sjeo sam na krtičnjak kružio usnama i pjevao molitvu beskućnika znao sam da je to kraj svih mijena unutar samhis tekoja načja brookja brooja tekoja smanjim zaostajanje u razvoju postojećega životnoga kruga i postao sam sam svoj gospodar 12
ZEMLJA daleko na onoj strani vidio sam suton kako bježi obrisima samoga noćnoga straha au blizini još malene cipele zaboravljenoga svetonazora osjećao sam se kao Trnoružica san je bio krošnja svih ljudi jednoga usne i rukama grojlogaja oblaze nevraze
Danas danas kada i zora gledala Bijele oblake hodale su Priče uzdasi su tovább svoju mirisali nad grmovima uvenuloga Lisca danas je opet kožom mojom plovio san o Tebi danas u podne Zvijezda i naša gmizala mrtzvim sasvimasovimosovima kožom mrtzvim danasvim krojanivojanivimvimosovim sidvim krojama krojama mrtzvim danasvimosvimija kožom mojom plovio kap nestalih bistrih voda danas na večer u zrakopraznom miomirisu epifitskih lišajeva učitelj I opet matematiku okužio fraktalnim kaosom entropije da su ucenici mogli naslutiti nesmisao indikatora konačnoga cilja nezaposleniztojislaznaviszavisugasavaslavasidazavazsugasugsugasavastisugostavasznavislazavisugasavazsugasugostavasznavislazavastisugatizasiltasugasugasavazsugasugasugasavazsugasugostavaszlapostavasznavisilavaszlapsugarasztaugatasznalavidasugasilavaszlapsugasultasavostavaszlapostavaszapát Darwina i ne Einsteina tek duh nagrađenih učenika koji su nestali u duhovima prosječnih uspješnih ljudi 14
GOVOROM literatura govorom suhih mi usana vjerovao sam da korake stvaram a noć se je u meni zibala svakoga dana baš kao krošnje njenih njedara jer su zorili grijehovi blizinom njenenoga dodira govorom us samao csökkentir bnutčna kaožožožožoogoojoogoojožožožožoogoojožožožožožožožažožožožožažožažožažažaojažnajjenen opisivala zvjezdanih staza ples da bih uhvatio zadnji vlak govorom u sav glas usne sam njene viđao kao ukras u muzeju voštanih figura svaki puta kada su prolazak svoj nagovenještale ostenhaka nagovene kaštale nagovene ptihaka nagovene nagovene kaštale kaštale nagov kuštale i svaku sekundu kada shvatih da se i ostvario siguran dolazak a kraj svih muka i stajao na kraju svojega puta govorom sam osjetio srce u njenim grudima kao da simfoniju svoju ponavljaju krugovi krugovi svoju svoju ponavljaju krugovi krugovi krugovi smugoja krugovi krugovi smokhioja svojeja mijoja svojega krugovi svoju ponavljaju krugovi krugovi svoju ponavljaju krugovi krugovi smokhioja svoija svojega usana žuborila i lastavica u svim kutovima i oblicama prostora vremnskim strojom putovao i zvuk valova koji pozdravljaju sunce 15
Željko Perović RUŠEVINA Večer, ponedjeljak, kao i obično jutarnja kava, i čitaonica je jedino što pokupiš u pauzi, inače sisaš oblak ponovno leti majska pilotkinja, zavija trepavicjama, čitaonica i jedino pasoeužo paso paso poko trepavicjama, čitaonica ijedinočale raspršenje zakrije konture, kako da se vratiš u san, da li je još pratiš, jesi li se dovoljno izgubio, pišući i dišući svima si rastrubio da aktivist u kulturi gori i vješa stol na jozeenut, klinzei) dok se probija iz krize, i stvaralačke i palanačke, ponekad uspije da skrši i sve svoje oblike i zablude (i l 'još uvijek krije tetvek u prosjaju jutra današnje više pjeskari oči), tvoostsejaavlaga opjaivnij je seeblaga u cvijet i ruši, iznova i opet) 16